Ako imate što reći recite to u nedjelju, ili šutite do kraja života

Tko misli dobro ovoj zemlji neće dozvoliti da Bosanac bošnjačkim glasovima uđe kao Hrvat u Predsjedništvo BiH. Nisu ovi izbori presudni samo za Hrvate, već i za budućnost ove države.

U odlučujućem predizbornom tjednu živnuli su i pastiri, dok im stado čeka odlučujuću, a neki misle i (opet) povijesnu nedjelju; Uvijek je, uči nas učiteljica života, listopad, osobiti oktobar u nas prevažan. Revolucionaran, takoreći. Tako je, primjerice, i poglavar Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović evoluirao od svoga stava da je „za građansku državu bez torova“, do, evo, ispovijedi u Večernjem listu gdje kaže kako smatra da nije dobro da jedan narod bira drugome predstavnike u BiH.

Dobro, reis je – taman na vrijeme! – došao tobe. Mada jedan od korifeja građanske države, i sam, dojma sam, iznenađen reisom, tvrdi kako nitko zapravo nije dokraja pročitao Kavazovićevu izjavu te ga onda i nije dobro razumio.

Kako bilo, 7. listopada ćemo vidjeti koliko su Bošnjaci dobri muslimani. Koliko, naime, slušaju svoga pastira. No, gotovo istovremeno kad i efendija Kavazović, fra Marko Oršolić u Jutarnjem listu, zagledan u daleku prošlost, baštini, po osobnu priznanju, nasljeđe starih franjevaca po kojemu u Bosni i Hercegovini žive tri narodne skupine, ali jedan narod „jedno srce i jedna duša“.

 

Fali jedno – i

Vjerojatno, iako i potajice kad ostane sam sa sobom, fra Marko zna koliko je ovaj stav anakron i izvan svakoga dodira s bosanskohercegovačkom realnošću. A kako bi, valjda, aktualizirao ovaj svoj predizborni angažman u zagrebačkom dnevniku, na pitanje kolika je opasnost od bošnjačkog unitarizma (oprezni novinar se ograđuje navodnicima nad ovom ugrozom), Oršolić tvrdi kako je „opasnost od bošnjačkog unitarizma samo bauk koji prikriva vlastiti nacionalizam i strah od odgovornosti za vlastita djela i promašaje“. Slijedom čega je jasno za koga će u nedjelju, vjerujem odmah poslije mise, glasovati taj franjevac. Neka mu Bog oprosti! A i reis efendija…

Zapravo je to i logično, i stavovi Željka Komšića su anakroni i u aktualnoj BiH potpuno deplasirani; Ne ide, istina, lider DF-a baš u daleku prošlost, ali tamo do sredine prošloga stoljeća sigurno. Tvrdi tako kako će ova zemlja kada-tad biti građanska, biti – kao što je bila – Republika. I ako fra Marko, znan, inače, i kao crveni pop, ide u stoljeća davna, Komšić se vraća u Mrkonjić Grad. Ignorirajući pritom da je baš na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja nastalo ono glasovito i – i – i. Po kojem je, dakle, BiH i muslimanska i hrvatska i srpska.

Uz to, taj uporni rušitelj konstitutivnosti, hrvatske ponajprije, zaboravio je kako je Jugoslavija bila konstituirana mnogo više na etničkom nego na građanskom. A BiH je, znamo, utemeljena kao „Jugoslavija u malom“. Sad bi ovdje bilo primjereno citirati Franju Tuđmana, uvijek, doduše, skeptičnog glede bh. opstojnosti. Ako se raspala SFRJ, mislio je prvi hrvatski predsjednik, ni BiH nije duga vijeka.

I zanimljivo, danas, uoči ovih još jednih historijskih izbora, zagrebački je sveučilišni profesor Dejan Jović gotovo došao na Tuđmanove pozicije.  Konstatirajući kako je građansko ponekad samo mimikrija za etničku dominaciju najvećeg naroda, podsjeća kako se i Jugoslavija na kraju našla u dubokoj krizi, koju je „njezina etnička konstitucija samo produbila, ako ne već i izazvala.

„Bosna i Hercegovina se nalazi u posebno teškoj situaciji  jer ne može sama odlučivati o svojoj konstituciji, a to je posljedica činjenice da je ispustila suverenitet iz svojih ruku u trenutku kada je on prebacivan s Jugoslavije na nju“, podsjeća Jović, predviđajući i kako će se BiH približavanjem EU suočiti s preispitivanjem kolektivnih prava i utjecaja na vlast, ali i morati ponuditi odgovor održivosti projekta koji je još na krhkim temeljima.

Pritom je gotovo – čak i ovakvoj državi! – začuđujuće kako Komšićevo inzistiranje na dekonstitutivnosti nije, osim pokojeg hrvatskoga glasa, naišlo na ozbiljniju kritiku. Riječ je, naime, o zahtjevu za poništenje temeljnog ustavnog načela na kojem počiva poslijeratna i poslijedaytonska BiH. Istina, kad je Slobodan Milošević nastojao izboriti da Srbi budu „jednakiji“ od ostalih, pjevali su mu: „Narod se pita, Slobo poslije Tita!“ Znamo, međutim, i kako je završio opjevani vožd i (ta) Jugoslavija.

 

Nedjelja kad je otišao Željko

Zna, dakako, i Komšić, ali, ako već na računa da će mu Bošnjaci pjevati u nedjelju, onda sigurno vjeruje da će za njega glasovati. Računajući na te glasove, on uporno gura tezu kako bi izbor Dragan Čovića (i Milorada Dodika) u Predsjedništvo značio kraj za BiH. Pritom, također koketirajući s bošnjačkim glasačima, poručuje kako mu uopće nije važno koji će Bošnjak ući u kolektivno bh. rukovodstvo. Biva, svaki je dobar.

Trenutačno je, međutim, bjelodano kako se onemogućavanje prava izbora legitimnih narodnih predstavnika Hrvata, čak i u institucije Ustavom predviđene za narodno zastupanje, taj narod, u biti, gura iz ove države. Riječju, oduzima mu se domovina. I sve to (još) pod krinkom probosanstva.

Držim stoga kako u nedjelju nije pitanje: Čović ili Komšić. Nego Komšić ili BiH; Tko misli dobro ovoj zemlji neće dozvoliti da Bosanac bošnjačkim glasovima uđe kao Hrvat  u Predsjedništvo BiH. Nisu ovi izbori presudni samo za Hrvate, već i za budućnost ove države. Zato: Ako imate što reći, recite to u nedjelju. Ili šutite do kraja života!

Piše: Josip Vričko

Dnevnik.ba