Život s devetero djece: ‘Nisu zlatna mladež, znaju da im neće sve biti poklonjeno’

Kada danas uspoređujem plaću varioca u našem brodogradilištu s onom u Njemačkoj, jako su slične, razlika je u par stotina eura. I kada uračunate koliko u Njemačkoj treba platiti za stan, mislim da je ugodnije biti varilac u Brodosplitu nego u Njemačkoj – kaže Debeljak. Moramo uvoziti radnu snagu i ona dolazi iz Poljske, Ukrajine, a najviše iz BiH. Na 2150 zaposlenih, oko 200 su strani radnici, no ako dođu neki novi projekti koje imamo na vidiku, trebat ćemo još 1000 ljudi, a kako ih u Hrvatskoj nema, otprilike 90 posto morat ćemo dovesti iz inozemstva.No zadnjih praktički 70 godina je većim dijelom brod građen rukama ljudi iz susjedne BiH, tako da je danas taj omjer manji nego kroz povijest.

Prije pet godina, kada je njima potpuno nepoznati Tomislav Debeljak (42), proizvođač vijaka iz Samobora, privatizirao Brodosplit, u Splitu i šire ostali su u šoku. Od kojega se neki do danas nisu oporavili pa Debeljaku podmeću gdje god stignu. Jer više ne vide goleme tankere na navozima. Debeljak tumači logiku opstanka – ako se pokaže da je najisplativije pakirati kinder-jaja, onda će ih on od sutra i pakirati. Karikira, naravno, no te se logike drži i dalje pa već drugu godinu posluje s plusom.

Prije ovog intervjua završili ste s djetetom na hitnoj, s obzirom na to koliko djece imate, za vas ništa neobično, zar ne?

Ne volim za medije puno pričati o svojoj obitelji, a ne voli to ni moja supruga Danijela. Kad imate toliko djece, to ima i prednosti i nedostataka, premda su djeca najveće bogatstvo. Nemamo materijalnih problema, ali se stalno borimo protiv nekih dječjih bolesti. I sve to puta devet. No, hvala Bogu, djeca su nam zdrava.

Danas je doista neuobičajeno imati toliku obitelj, jeste li je planirali?

Ostao sam 1989. bez brata i roditelje sam nagovarao, a i sami su to željeli, pa sam dobio sestru, koja je dosta mlađa od mene. Na početku braka supruzi sam rekao da bih želio imati više djece, da bi se na kraju dogodilo da je nekako više ona “kreirala” našu brojnost. Kad nam se rodilo osmo dijete, dva tjedna nakon poroda supruga mi je rekla: “Pa ne misliš valjda da nam je ovo zadnje”. Doista sam mislio da će nam osmo biti zadnje, a sada stvarno mislim, a i supruga tako misli, da će nam deveto dijete biti zadnje.

Bit će zanimljivo čuti što mislite o medijski glavnim hrvatskim problemima, depopulaciji i iseljavanju?

Glavni je problem u Hrvatskoj da se u narod uvukla opća depresija. Prije 18 godina putovao sam u Indiju, preko Londona, gdje su svi bili dobrostojeći, bogati ljudi, no nigdje nisam vidio smiješak na licima. Kad sam stigao u Mumbai, gdje ljudi spavaju na ulici i veliko je siromaštvo, svi su bili veseli, sretni i radišni. I tada sam rekao, hvala Bogu da u Hrvatskoj ne živimo ni u jednoj ni u drugoj krajnosti. U međuvremenu, rekao bih da smo mi u Hrvatskoj pokupili i od jedne i od druge te krajnosti ono najgore. Uvukla nam se nekakva depresija, koja je posebno vidljiva kad se vraćate iz druge zemlje. U Hrvatskoj i ex-Yu su šezdesetih i sedamdesetih plaće bile možda 20 puta manje nego u Njemačkoj i dosta se odlazilo u Njemačku, no ipak manje nego sada. Kada danas uspoređujem plaću varioca u našem brodogradilištu s onom u Njemačkoj, jako su slične, razlika je u par stotina eura. I kada uračunate koliko u Njemačkoj treba platiti za stan, mislim da je ugodnije biti varilac u Brodosplitu nego u Njemačkoj. Moj bratić, primjerice, koji radi u Njemačkoj, i sam kaže da bi u Hrvatskoj mogao dobiti podjednaku plaću, ali se navikao na život s obitelji u Njemačkoj i ljepše mu je ondje. I to je ta strašna promjena koja nam se dogodila, da mnogi ljudi ne vole više živjeti u Hrvatskoj. Morao bi nam se dogoditi neki “klik” u glavi da se to promijeni. Novi je problem što naši mladi ljudi ne žele raditi kao varioci, baš u skladu s onom pjesmom “kako ću joj reć da varin”.

To je apsurdno s obzirom na to da su mnogi Hrvati koji sada odlaze van spremni u drugim zemljama raditi i te i puno gore poslove i nije ih sram. To je tužno, premda nam oni iz Irske i Islanda javljaju da su sretni. Kako, ako tamo čiste stubišta?

Imam dosta poznatih koji su otišli i posjećivao sam ih i uvjerio se da neki od njih žive u groznim uvjetima, po nekoliko njih u stanu bez komfora. No moram priznati da se oni svejedno osjećaju vani dobro i veseliji su nego da žive ovdje!? Smatram da je ovdje potrebno djelovanje naših politika koje bi radile na unošenju pozitive. Mora se promijeniti osjećaj svih nas da nas naša država ne voli i proganja, a pogotovo one koji se bave poduzetništvom ili žele sami sebi osigurati kruh. Oni više našu državu ne vole zato što su se osvjedočili da im samo stvara brojne prepreke. Brojne afere, pak, stvorile su dojam da su svi gospodarstvenici kriminalci i lopovi. Mislim da će morati proći godine da svi ovdje “ozdravimo”, a može nas požuriti to da Vlada napokon učini nešto pozitivno da se pokrenemo. Kada se to dogodi, počet ćemo rješavati i problem nataliteta i prestat će depopulacija i iseljavanje.

Kod nas ima dosta razvijenih obiteljskih biznisa, ali je sve više primjera da potomci ne žele nastaviti roditeljski posao?

Ja sam se osigurao s njih devet!

Vašem ocu bilo je lakše jer ste vi željeli nastaviti njegov biznis?

Taj sam posao želio nastaviti, čini mi se od rođenja. Od malih nogu sam bio stalno s njime u pogonu. Što se moje djece tiče, ne brinem se jer je sigurno da će neki od njih željeti nastaviti moj posao, no neću ih gurati i prisiljavati na to. Kad baš nitko od njih to ne bi želio, radije bih ga prepustio nekome tko će znati dalje graditi kompaniju. A sigurno neću svojoj djeci napraviti to da im sve bude poklonjeno i da samo uživaju u plodovima tuđeg rada jer se tako od ljudi stvaraju “invalidi”. Tako ih već sada odgajamo i možda čak zbog toga posjeduju i manje u materijalnom smislu nego druga djeca, da ne bi kasnije postali problematični i razmaženi. Možda sam čak zbog toga i prestrog prema njima.

Znači, nemaju uvjete da postanu “zlatna mladež”?

Ne daj bože. No, za stvaranje “zlatne mladeži” krivim roditelje. Smatram da roditelji uvijek moraju biti idoli svojoj djeci. Dakle, roditelji moraju prvi svojoj djeci pokazati da su zdravi, da ne pate od raskoši. Ako roditelji tjeraju luksuz, naravno da će to kasnije činiti i njihova djeca. Do prije nekoliko godina mi smo svi zajedno živjeli u stanu od 60 kvadrata u Bregani. Prije tri godine preselili smo se u prostranu novu kuću, ali smo izdržali u njoj samo dva tjedna i vratili se u taj stan jer nam je u njemu bilo ljepše. Trebalo nam je pet mjeseci da bismo se napokon preselili u novu kuću.

Čija je bila ideja da mali DIV iskorači iz Samobora i snažno raste?

Moj je otac pokrenuo samostalni biznis početkom sedamdesetih i bio je jako ambiciozan. Svake godine firma je rasla, a kad sam postao punoljetan u radionici je imao pet-šest zaposlenih i zadao sam si cilj da ćemo svake godine imati rast prometa od 42 posto. Matematički je to značilo da ćemo svake dvije godine biti dvostruko veći. I uspjelo nam je i tako smo rasli gotovo sve do danas. Rasli smo tako da smo i kupovali postojeće tvrtke u teškoćama poput kninskog Tvika, pa MIN-a u Svrljigu u Srbiji, a sljedeća investicija bila je Brodosplit. Sve te tri tvrtke bile su praktički mrtve kad smo ih kupili i da nismo ušli u njih bile bi vrlo vjerojatno ugašene. Tvik je bio u puno goroj situaciji nego Brodosplit, stvarao je dvostruko veći trošak od prihoda. Sada je to odlična tvrtka s 500 radnika, a lani je imala profit od pet milijuna eura, unatoč kineske robe čiji izvoz subvencionira njihova država, a nema zaštitne carine za uvoz u EU. U recesijsko vrijeme počeli smo graditi jednu od najvećih tvornica vijaka u svijetu, vrijednu 42 milijuna eura, a zaposliti 500 ljudi u Kninu razmjerno je otvaranju 40 tisuća radnih mjesta u Zagrebu. No, na otvaranje Tvika 2013. nije došao nitko iz Vlade. Još jedna zanimljivost – do današnjeg dana nije nam uplaćen novac za poticanje velikih ulaganja na koja smo imali zakonsko pravo.

A hoće li biti uplaćen?

Da ne dođe do zastare potraživanja, vodi se sudski postupak, pa ćemo novac najvjerojatnije dobiti, no ostaje gorčina. Radi se o iznosu od oko 11 milijuna kuna.

Kako ste u Kninu našli toliko radnika?

Sve smo ih učili ispočetka. To su mladi ljudi. Inače, Knin se strašno iselio, više od trećine stanovništva, a nama je iz tvornice otišlo nešto više od 10 posto ljudi, uglavnom u inozemstvo. Teško da taj trend sada mogu spriječiti i veće plaće, jer kad ode jedan, za njim idu i drugi. U Splitu je bolja situacija, čak bolja nego prije recesije, otišlo je možda dva-tri posto zaposlenika

Kada ste kupili Brodosplit, dočekani ste s velikom skepsom i vjerovalo se da brodogradilište kupujete za nekog drugog poslovnog partnera?

Da, a sad je jasno da nisam bio paravan ni za koga, a i u to vrijeme nitko nije želio ulaziti u brodogradilišta jer su propadala u cijelom svijetu. No ja sam te 2013. znao da ćemo uspjeti. Brodosplit bi čak trebao biti profitabilniji od DIV-a, koji je uvijek među nekoliko najprofitabilnijih tvrtki u Hrvatskoj. Naravno, uza završnu optimizaciju svih troškova.

Što ste sve promijenili u Brodosplitu?

Prvenstveno prodaju i nabavu. Tu je, kao i u 90 posto tvrtki u Hrvatskoj, curio novac jednak onome koji je potreban za plaće zaposlenika. Svi su pričali “ugovorili smo brod, puna je knjiga narudžbi”, a ja sam pitao po kojoj cijeni. I mi bismo, kad bi nam netko pokrio gubitke da ugovaramo brod po cijeni 20 posto nižoj od tržišne, ugovorili na stotine brodova i pobrali uz to provizije. No toga u privatnoj tvrtki nema. To je bila ključna stvar koju smo riješili odmah, a u ovih pet godina riješili smo se financijski negativnih ugovora i u zadnje dvije godine profit nam je 5 do 10 milijuna eura godišnje

Upravo istječe petogodišnji rok za restrukturiranje, kakvo mišljenje očekujete od EK?

Pozitivno, ispunili smo sve uvjete iz ugovora, čak i prije zadanog roka.

Premda ste preživjeli, ovih pet godina bili ste stalno kritizirani? U Saboru zastupnici Bunjac i Bulj traže vašu glavu i raskid privatizacijskog ugovora, jer da ste sve prevarili, uzeli potpore, a ne gradite brodove?

Mislio sam da je politika postala profesionalnija i prestala smetati gospodarstvu, no eto i dalje, nakon što smo dokazali da smo išli dobrim smjerom, netko želi na nama skupljati političke poene nekih dušebrižnika. Od samog početka provodio sam svoju politiku i bježao od ugovaranja brodova na kojima stvaramo gubitke. Pa nećemo ugovarati velike tankere i bulk carriere samo zato da nam u novinama izađe slika da su nam navozi puni velikih brodova, iako oni donose gubitke od 10 milijuna dolara po brodu. Osim toga, tih 1,5 milijardi kuna potpore koje je država dala za restrukturiranje nije bilo namijenjeno za pokrivanje budućih gubitaka, nego je odobreno za trenutačne slobodne kapacitete koje smo naslijedili, gubitke za prije ugovorene poslove i izgubljeni kapital. Tu smo se možda i posvadili s politikom i HBJ-om koji za državu nadzire naše restrukturiranje. Tražio sam da nas puste na miru da radimo isključivo tržišno, pa su počela razna “miniranja”. Nakon pet godina, onaj tko to hoće vidi da smo kvalitetna i stabilna tvrtka i poštuje nas. Uz to, u proteklih pet godina prošlo je kroz našu tvrtku 36 raznih inspekcija pa i porezni USKOK koji je provjeravao ima li nenamjenske potrošnje. I nakon detaljne analize na više od 500 stranica, utvrdio je da je nema. Nažalost, kod nas je, da bi netko postao lopov, dovoljno viknuti da je lopov. Potišten sam i žalostan zbog takvih ljudi koji štete razvoju Hrvatske.

Što ste u tih pet godina proizveli, jer kad ste preuzeli tvrtku nije imala poslova?

Morali smo još odraditi dva ugovorena broda koji su tržišno vrijedili 65 milijuna eura, a ugovorena cijena bila je 42 milijuna eura, a platili smo i penale jer su bili ugovoreni rokovi od 18 mjeseci, a za takve brodove treba 36 mjeseci. Mi smo ih završili za 30 mjeseci. Trenutačno radimo najveći jedrenjak na svijetu, prvi polarni kruzer klase PC6 na svijetu, projekt za Plovput, jahtu Katina, pa riječni kruzer koji je trebao završiti u Rusiji, ali je zbog stanja u toj zemlji kupac odustao, pa ga prerađujemo za more, ophodne brodove za MORH te jedrenjake za našu plovidbu. Trećina naših kapaciteta u tih pet godina bila je zaposlena na projektu Vrata Venecije. Odradili smo dosta projekata za talijanski Fincantieri, raznih dijelova i sekcija, masu malih projekata strojne obrade, silosa, metalnih konstrukcija…

Bili ste kritizirani što radite brane umjesto brodova. Je li to dobar posao?

U izgradnji jednog bulk carriera koji stoji 30 milijuna dolara trošak radne snage čini oko 15 posto, a na Vratima Venecije oko 80 posto. Na tom poslu odradili smo 75 do 80 milijuna eura, znači financijski efekt je kao da smo sagradili 10 do 15 bulk carriera. Inače, cijeli taj projekt vrijedi 7 milijardi eura. Na tom projektu bit ćemo i dalje angažirani kao svojevrsni servisni centar, jer vrata idu svakih pet godina na servis. Dobili smo posao na kojemu je Viadukt propao, spašavanje projekta Most Čiovo, koji će biti gotov na ljeto.

Kako gledate na situaciju u Uljaniku?

Uljanik je isto ono što je bio Brodosplit prije pet godina, prije privatizacije. Baš copy-paste. Isto “vozi bicikl” kao što je činio Brodosplit i samo je pitanje hoće li doći netko i imati energije napraviti ono što smo mi napravili u Brodosplitu.

Već su se počeli javljati strateški partneri, imate li vi tu energiju?

Za Uljanik nemam. Imam energije, ali je moram čuvati za Brodosplit i svoju obitelj. I kad sam došao u Split mislio sam da ćemo sve riješiti i preokrenuti u šest mjeseci i da ćemo svi misliti kao jedna velika familija, kao i u DIV-u. I onda sam shvatio da ondje morate biti od 0 do 24 i da uza sve trenutačne dobre rezultate treba proći još dosta godina da svi počnemo tako razmišljati. Preveliki su to sustavi i kada bismo sada pokazali interes i za Uljanik, precijenili bismo se. Uljanik i 3. maj imaju sada puno brodova koje moraju dovršiti, a loše su ih ugovorili.

Je li vam čudno to što se događa Uljaniku?

Nije, ja sam to znao od prvog dana. Bilo je uljepšavanja bilanci, medijskog ušminkavanja, ali je to jednom moralo stati.

I Ante Sanader (HDZ) u Saboru je izjednačio krizu u Uljaniku s Brodosplitom i zatražio od Vlade da ih se spašava “u paketu”?

Iz navedenog se vidi da očigledno nije dobro upućen. Dakle, Brodosplit je u pet godina našeg vodstva potpuno promijenio i razvio nišu iz bulkera i tankera u najkompleksniji putnički program, i to jedrenjake i polarne kruzere. Kao i vojne brodove, zahtjevne brane i lučke dizalice. A uz to, za razliku od drugih, i bez državnih potpora posluje pozitivno. I usprkos tomu što nismo imali ni isti tretman države i medija.

Imate li osjećaj da vam Splićani sad vjeruju da će škver opstati?

Ha, uvijek će kukati. (smijeh) Ali to je normalno, tako to mora biti. No, dobar sam sa Splićanima, nemam dlake na jeziku i poštujem ih. A kada treba zapeti, onda se stvori dobra atmosfera i uspije se, sve je pod naponom

U Brodosplitu imate i dosta stranih radnika, kako su se uklopili?

Moramo uvoziti radnu snagu i ona dolazi iz Poljske, Ukrajine, a najviše iz BiH. Na 2150 zaposlenih, oko 200 su strani radnici, no ako dođu neki novi projekti koje imamo na vidiku, trebat ćemo još 1000 ljudi, a kako ih u Hrvatskoj nema, otprilike 90 posto morat ćemo dovesti iz inozemstva. Strani radnici dobro se uklapaju, rješavamo im smještaj i dobro rade. Kao i naši Hrvati, kad odu van rade bolje nego u svojoj zemlji. Oni ovdje dolaze zaraditi, i to što više. No zadnjih praktički 70 godina je većim dijelom brod građen rukama ljudi iz susjedne BiH, tako da je danas taj omjer manji nego kroz povijest. S druge strane, imamo još uvijek višak u administraciji i jedan dio njih koji su neučinkoviti morat će otići. Ali generalno, broj zaposlenih će, uključujući kooperaciju, u Brodosplitu rasti.

Kolika je prosječna plaća u Brodosplitu?

U neto iznosu prosječna je plaća 6500 kuna. Stranci imaju uglavnom jednake plaće kao i ostali zaposlenici, osim onih koji stižu kao kooperanti, s time da ih smještaj stoji 100 eura. Najbolji od njih zarađuju 1200 do 1300 eura, a za usporedbu u Italiji bi dobili oko 1600, ali bi smještaj platili tri puta više nego ovdje. S prekovremenima, znači za 200 radnih sati, kvalitetan varilac zarađuje oko 10.000 kuna neto.

Koliko ukupno zaposlenih imate u tvrtkama?

U Brodosplitu 2150, u DIV-u 700, MIN-u u Svrljigu 340, a s ostalima ukupno 3600. Nekonsolidirani prihod tih tvrtki je viši od 1,5 milijardi kuna godišnje. Udio Brodosplita u tome je oko 55 do 60 posto. Što ste vi onda; brodograditelj ili najveći proizvođač vijaka u EU? Kad biste pitali moje ljude, oni bi rekli da sam više brodograditelj nego tvorničar vijaka, a ja bih rekao da još uvijek više poznam tvorničku filozofiju, koja je drukčija nego u brodogradnji. No, istina je da 80-90 posto vremena zadnjih pet godina trošim na brodogradnju.

Gdje vidite sebe za pet godina?

Prije sam znao predvidjeti i 10 godina unaprijed, a sada je to teško reći. Prvo, namjeravamo konsolidirati postojeće, podignuti proizvodnju u Kninu do maksimuma. U Brodosplitu planiramo povećati broj zaposlenih na optimalnu razinu, negdje na 3500 ljudi, zajedno s kooperantima. Planiramo povećati omjer kooperanata prema broju zaposlenika. Što se posla tiče, fokus je na kruzerima i njih ćemo primarno ugovarati, a potom slijedi gradnja vjetroelektrana i off-shore poslovi poput Pelješkog mosta.

Brodosplit je od 1965. sagradio 56 brodova za SSSR, odnosno Rusiju, je li to i dalje vaše tržište?

U dobrim smo odnosima s Rusima, uglavnom smo im isporučivali tankere, no trenutačno nisu isplativi. Da smo 2013. poslušali politička nagovaranja i ugovorili gradnju bulk carriera i tankera, propali bismo. Nitko nije ni sanjao da bi kriza u brodogradnji mogla trajati eto već desetu godinu. Godinama prije krize, 2006., 2007. nicala su brodogradilišta u svijetu i zarada je bila čak i 50% prodajne cijene broda, ali je Brodosplit i tada gubio po svakom brodu.

Je li istina da se Putin raspitivao možete li u Brodosplitu sagraditi nosač aviona za Rusiju?

Jest, istina je, razgovarali smo s Rusima o tome u Brodosplitu i Moskvi, no prekinuo sam to jer je njihov ured za projektiranje bio nedovoljno jak, a mi nemamo ta specifična znanja, pa nam se to učinilo prekompliciranim. No, razgovori su vođeni na visokoj razini. Rusija je takve brodove prije gradila u Ukrajini, a sada prvo vide mogu li graditi u Rusiji, a ako ne mogu, idu u inozemstvo. Nisu se mogli obratiti SAD-u i Kini i bilo je logično da provjere u Hrvatskoj.

Brodosplit je nekada gradio i podmornice, može li i sada?

Meni je žao što država ne razmišlja o tome da mornarica ponovno treba imati podmornice. U svijetu ih posjeduje 20-ak država i to je vojna elita. Brodosplit bi ih bio sposoban opet graditi. Ljudi koji su projektirali podmornice i dalje žive u Splitu, neki su pred mirovinom, neki u mirovini, ali znaju te tajne gradnje podmornica i sigurno bi bili voljni opet sudjelovati

Što se onda dogodilo s ophodnim brodom za HRM, čiji završetak jako kasni?

Projekt koji je radio Brodarski institut u Zagrebu bio je potpuno promašen. Jednostavno, nije “pio vodu” i mi smo morali preraditi više od 50 posto projektnih nacrta i uskladiti ih s trenutačnim pravilima. Bilo je tu puno sitnica, tako su oni projektirali jednu vatrogasnu pumpu, ali standard je zahtijevao više njih itd. Nadalje, trup i propeleri trebali su postići brzinu od 28 čvorova, a po njihovu projektu brod ne bi išao brže od 26, a propeleri bi i tada imali štetnu kavitaciju. Stoga smo odmah reprojektirali brod, no pojavio se problem kad smo išli na bazenske probe u Brodarski institut, koji je bio u bijelom štrajku jer su čekali novac za plaće od države i kasnili su desetak mjeseci s bazenskim ispitivanjem. Potom je i MORH-u trebalo godinu dana da odobri modifikacije. Brod je sada 99 posto dovršen i pokazuje vrhunske karakteristike, kako u manevrabilnosti, tako i u, primjerice, potrošnji goriva. Bit će potpuno dovršen za dva-tri mjeseca, a postigao je brzinu s punom snagom i veću od 29 čvorova. Nakon tog broda gradit ćemo još četiri, nadamo se i novim natječajima u RH, kao i da brod postane izvozni proizvod.

Spominjali ste i gradnju vjetroelektrana, u kojoj je to fazi?

Dobili smo građevinsku dozvolu u BiH, kod Kupresa, tako da ćemo ih vjerojatno graditi zajedno s Kinezima. Idemo prvih 48 MW napraviti, a onda još dvaput toliko. Ukupno planiramo 48 vjetroelektrana. U BiH još nije napravljen privatni vjetropark, čeka se zakonska regulativa. Nadamo se da će 2018. i to biti riješeno. Planiramo i druge nove poslove, naša ljevaonica radi i kobilice za jedrilice. S velikim proizvođačima jedrilica pregovaramo da kod sebe otvorimo čarter za 50-ak jedrilica, gdje bi oni nama davali posao izrade kobilica da popunimo kapacitete ljevaonice, a mi bismo u škveru imali zimski vez za jedrilice. U iduće dvije godine sagradit ćemo i pet 60-metarskih jedrenjaka, a na Floridi smo otvorili agenciju, Škver bi izgradio čelične jedrenjake po 5 do 5,5 milijuna eura, ljeti će voziti po Jadranu, zimi npr. na Karibima. Sudjelovali bismo u tom poslu od prodaje cruisinga do servisa plovila.

Hoćete li i sebi sagraditi jahtu?

A zbog čega? Imamo jahtu u firmi, mogu je koristiti kad hoću, ali nemam potrebu za luksuzom. Više volim puniti baterije vozeći jet-ski.

Je li istina da se s Paga, gdje imate vikendicu, u Split vraćate vozeći jet-ski?

Da, u petak se vozim od Splita do Paga, a u nedjelju popodne nazad do Splita. Tih 5 do 7 sati vožnje me potpuno psihički odmori.

I nije vas strah?

Ma nije, a jedan od mojih životnih ciljeva je s jet-skijem prijeći Atlantski ocean. Poslije Azora ima dosta otoka koji su svi na udaljenosti do 500 km jedan od drugoga. Cijeli put se lagodno može proći u 20-ak dana.

Što kaže otac – sine, stani ili nastavi?

Roditelj kao roditelj, uvijek se brine, ali imam njegovu apsolutnu potporu, vjeruje u mene i ponosan je. Dao mi je ono najvažnije, da je on za mene idol, da je stvorio temelj uz trud, rad i muku i naučio me da bez žuljeva i truda nema ničega.

vecernji.hr