Tko i zašto kolje po crkvama?

nino-raspudic111

Niz islamističkih napada koji su se u zadnja dva tjedna dogodili u Francuskoj i Njemačkoj simbolički vrhunac dosegao je ubojstvom svećenika na misi i skrnavljenjem crkve u Saint-Étienne- du-Rouvrayu. Ubojstvo je posebno mučno ne samo zbog mjesta na kojem je počinjeno već i zbog dobi krvnika i žrtve. Devetnaestogodišnji mladić zaklao je pred oltarom starca od 86 godina. Mediji su utorak ujutro donijeli prve dramatične vijesti da su na misu u crkvi u predgrađu Rouena upala dvojica muškaraca i zatočila svećenika, dvije časne sestre i dvoje vjernika. Portal talijanskog dnevnika La Repubblica, koji sam pratio, u kratkim izvještajima iz minute u minutu, dok su dolazile prve, konfuzne informacije, potrčao je dodati napomenu kako “nije isključeno da je riječ o mentalno poremećenoj osobi”. Ta bijedna, ničim utemeljena apriorna ograda i izbjegavanje da se stvari nazovu pravim imenom ili barem da se ne nagađa ništa o karakteru i motivima počinitelja dok ne dođu pouzdane informacije, pokazuje svu mizeriju dobrog dijela zapadnih medija i komentatora. Vrlo se brzo potvrdilo da je riječ o islamističkom terorizmu u izvedbi dvojice tinejdžera. Jedan je prisilio 86-godišnjeg svećenika Jacquesa Hamela da klekne, onda mu je prerezao vrat. Preživjela časna sestra svjedoči i da su se popeli na oltar i izgovarali obred na arapskom te da su sve snimali. Onda ih je ubila policija.

Na europskom tlu ubojstvo svećenika u crkvenom prostoru nije viđeno od 1993. kad su pripadnici Armije BiH upali u fojnički samostan i ubili fra Nikicu Miličevića, gvardijana, i fra Leona Migića, samostanskog vikara. Obred izveden na oltaru također nije nepoznanica u Europi. Ista stvar nije viđena samo 1453. u netom od Turaka zaposjednutoj svetoj Sofiji u Carigradu nego i 1993. u crkvi u Gučoj Gori, kod Travnika, gdje se, nakon što ju samostan okupirala Armija BiH, vođa mudžahedina Abu Ma’ali popeo na crkveni oltar i poučavao ezan. Poruku kršćanima u BiH pokoljem bespomoćnih poslao je na Badnju večer 2002. i vehabija Muamer Topalović, koji je upao u kuću hrvatske povratničke obitelji Anđelić u Kostajnici kod Konjica i pobio troje njenih članova.

Sličnom teroru danas svjedočimo u cijeloj Europi. Ubojica Adel Kermiche bio je poznat francuskoj policiji i tajnim službama. Dva je puta uhićen dok je pokušao doći do Sirije kako bi se pridružio borcima Islamske države. Bio je pod nadzorom, štoviše nosio je famoznu elektroničku narukvicu. Napad koji je unatoč svemu izveo pokazuje potpunu nesposobnost francuskih službi da zaštiti svoje građane. Zapanjujuće su misaone akrobacije koje su u protekla dva tjedna izvodili neki zapadni i naši mediji ne bi li uvjerili javnost da je stvarni motiv niza napada nešto drugo – socijalna frustracija, psihički problemi, mladenačka otuđenost, ljubavni jadi, bilo što, samo ne islamistički terorizam. Sudeći po komentarima čitatelja takvi pokušaju sad već izazivaju samo podsmijeh i podgrijavanje revolta.

Isti mediji i komentatori koji su prije godinu dana ravnali teren slikama uplakanih čupavih djevojčica i pričama o milijunima neurokirurga, violinista i fizičara koji dolaze balkanskom rutom i koji će preporoditi Europu i pri tome etiketirali kao ksenofobe i neljude malobrojne koji su se usuđivali dovesti u pitanje opravdanost toga da se bez ikakve ozbiljne sigurnosne provjere pripuštaju stotine tisuća muškaraca koji dolaze s ratnih područja u kojima se sukobljavaju različite džihadističke frakcije, nakon niza novih terorističkih napada u Europi sada nas uvjeravaju da su počinitelji mentalno bolesni, obespravljeni, žrtve školskog ruganja i slično. Je li im motiv za takvo petljanje bježanje od problema, strah od islamista, nespremnost da priznaju vlastite političke zablude ili jednostavno mazohistička destruktivnost prema vlastitoj civilizaciji, nije do kraja razvidno.

Najčešća taktika negiranja bilo kakve pomisli na “sukob civilizacija” plitko je marksističko svođenje svih konflikata na ekonomske i odbijanja uzimanja u obzir činjenice da su ljudi i bića identiteta, kulture, religije i da se svi ratovi i konflikti ne mogu svesti na ekonomske, već se ubija i za ideju, slobodu, obranu ili nametanje identiteta. Postoje ratovi koji se vrlo lako mogu objasniti ekonomskim razlozima i interesima, ali i postoje sukobi koji su identitetski, bilo da su civilizacijski, nacionalni, religijski. Dovoljno je pomisliti na sunitsko-šijitski ili arapsko-izraelski sukob. Paralelno s ekonomskim “objašnjenjem”, teku i pokušaji psihologiziranja islamističkih napada, od istih onih koji bi se zgrozili kad bi se npr. djelovanje Vjekoslava Luburića pokušalo opravdati time što je bio patuljasta rasta pa time predmet ismijavanja vršnjaka, ili apelirati na empatiju prema Hitleru jer je bio siromašan nerealiziran slikar, a Josip Broz iskompleksirani seljak željan luksuza.

Traženje individualnih psiholoških razloga za objašnjenje zločina na korak je do tvrdnje da u njihovoj ideologiji ustvari nema ničega lošeg. Orijentiranju u svoj toj kakofoniji nije pomogao ni papa Franjo koji je u avionu tijekom leta za Krakov, govoreći o napadu u kojem je ubijen svećenik za vrijeme svete mise, iznio tešku tvrdnju da je svijet u ratu. “Htio bih objasniti jednu stvar”, rekao je papa novinarima. “Kad govorim o ‘ratu’, govorim o ratu ozbiljno, ne o ‘ratu religija’, ne!” Radi se o ratu za “interese, novac, prirodne resurse i dominaciju nad narodima”. Prema papi, “sve religije žele mir. Rat žele drugi”.

Izjava pape Franje kako sve religije žele mir zvuči kao floskula, a teza da se radi o borbi za “interese, novac prirodne resurse i dominaciju nad narodima” u većini slučajeva može biti prihvatljiva, ali kako je primijeniti na tumačenje onoga što se dogodilo u francuskoj crkvi, što je i bio povod za postavljeno pitanje. Ne razumijem gdje je koja strana u tom ratu dok u francuskoj crkvi mladi islamist kolje 86-godišnjeg katoličkog svećenika. Ako govorimo o bijesu siromašnog mladića prema bezdušnom neokolonijalom francuskom kapitalizmu, zašto nije napao čelnika multinacionalne kompanije ili visokog političara ili generala, nego bespomoćnog starca za oltarom u skoro praznoj crkvi?

Potresno je u cijeloj priči upravo to što je otac Jacques bio tako star, bespomoćan i po svemu sudeći iznimno dobroćudan. Upravo je njegova župa dala zemljište za gradnju lokalne džamije. Govorio je misu s 86 godina zato što nema dovoljno svećenika pa je nastavio službu i “uskakao” kao zamjena kad je župnik, kao tog dana, bio na putu. Otac Jacques Hamel najbolji je simbol kršćanstva na zapadu Europe: star, dobroćudan i na odlasku. Francuska odavno više nije kršćanska zemlja. Sve je manje vidljiv njen sasušeni kršćanski korijen, ali u očima islamista i takvog starog i onemoćalog treba ga iščupati i poniziti. Uslijedile su uobičajene sućuti i žalovanja. Hollande je izrazio sućut papi, papa njemu, Obama sućut obojici, Hrvatska svima. Za nekoliko dana mučeništvo Jacquesa Hamela nitko više neće ni spominjati, kao što se više ne spominje pokolj u Nici koji se dogodio prije samo dva tjedna. No tragovi u svijesti ljudi ostaju i posljedice će se osjetiti na sljedećim izborima. Marine Le Pen će vrlo vjerojatno biti buduća predsjednica Francuske.

U Njemačkoj, ako se ovo nastavi, također bismo umjesto Merkel za nekoliko godina na vlasti mogli vidjeti jednu drugu damu. Izvjesno je da će život u Europi biti sve nesigurniji. Očekuje nas represija koja će najviše pogađati muslimane u Europi, ali i sve druge građane. Kao što otuđena politička elita i sve nesposobnije sigurnosne službe nisu na vrijeme odvajali žito od kukolja dopuštajući nekontrolirano useljavanje ljudi koje ne mogu integrirati, tolerirali to da su čitavi kvartovi izvan sustava poput Molenbeeka u Bruxellesu ili da se tipovi koji su registrirani kao potencijalni teroristi (polu)slobodno kreću, ne bi čudilo da, nakon promjene paradigme koja se čini sve bližom, represija jednako nekritički ide prema svima. Problem koji se već nazire na horizontu dokidanje je sloboda uime sigurnosti i to od onih koji su po pitanju te iste sigurnosti godinama gurali glavu u pijesak. Najprije nas uvjeravaju kako ništa nema veza s islamističkim terorizmom, a čini se da će uskoro sve povezivati i opravdavati tim istim terorizmom. Nije nezamislivo da će iz istih središta moći iz kojih su nam tupili o ljudskim pravima, multikulturi, toleranciji itd. uskoro početi uvjeravati kako ne možemo živjeti sa svojim susjedima bez nadzora i kako je nužno preventivno se odreći dobrog dijela sloboda uime nove vizije sigurnosti. Ostaje nam utjeha što Hrvatska nije u schengenskom režimu i što još uvijek može kontrolirati granicu prema rasadnicima islamskog terorizma, a to su danas zemlje poput Francuske, Belgije ili Njemačke, znatno više nego naš jugoistok.

Nino Raspudić/ vecernji.hr